Molite za misije
 
Rođena sam 16. prosinca 1970. u Čakovcu od majke Katarine i oca Stjepana Šprajc. Moje selo Brezje pripada župi Sveti Juraj na Bregu gdje sam provela svoje djetinjstvo s tri brata i jednom sestrom. Osnovnu školu polazila sam u Lopatincu, a srednju medicinsku u Zagrebu. Nakon srednje škole stupila sam u Družbu Karmelićanki Božanskog Srca Isusova na Vrhovcu. Nakon završene formacije provela sam devet godina s djecom u našem dječjem domu na Vrhovcu, a dvije po našim domovima za starice na Poređu i Puntu.
Davno sam sanjala poći u Kinu, a kažu da svi imamo pravo sanjati. Tko zna? Gospodinu je sve moguće. Tada je u jednom razgovoru  gospodin koji je jako zainteresiran za misije i dosta radi na tom polju pomažući misionare i učeći narod u kojima oni djeluju kratko rekao: „Za Kinu ima vremena, ionako nećete moći skoro ući u tu zemlju. Pođite tamo gdje je sada potrebno, a onda samo prijeđite u Kinu!“ Kako je prvi poziv bio upućen iz Nigerije, zajedno sa sestrom Lucijom krenula sam tamo. U Nigeriju smo stigle 12. srpnja 2002. godine.
Nigerija je zemlja  naroda, jezika i kultura. Gotovo svako pleme je označeno vjerskom pripadnošću i tako se i razvijaju. Sjever zemlje je još pod utjecajem muslimana i to su uglavnom Hausa i Joruba pleme. Naglim širenjem kršćanstva (neki govore i o 60% stanovništva) otvorene su sve mogućnosti, za sve sekte dozvoljen je ulazak u zemlju. Tko ima novaca taj otvara svoju kršćansku „crkvu“, a mnoga sirotinja se daje kupiti za doslovno tanjur riže. Katolička i anglikanska su veće crkve jer su i najstarije u dolasku na tlo Nigerije.
Mi smo u istočnom djelu Nigerije iz povijesti poznatijem po Biafri ratu koji je odnio tisuće i tisuće žrtava i za koje nitko ne zna gdje su  pokopane i po mnoštvu izgladnjele djece. Nigerija je zemlja sa svojih 133 milijuna stanovnika po posljednjem popisu, 250 plemena i jezika od kojih su najveća tri: Hausa, Joruba i Igbo pleme sa svojim jezicima.

Veliki je dio nepismeno stanovništvo, a mladi koji bi trebali nešto znati zbog loših škola ne mogu svladati osnove. Također, mladi su ugroženi najtežom bolesti, HIV-om,  koja odnosi mnoge živote. To je kao i kod svih naroda bolest o kojoj se ne govori i o kojoj je bolje prešutjeti, ali ona ne šuti i umiru ljudi koji su u punoj snazi, mlade majke i očevi. Djeca tada ostaju na milost i nemilost rodbine, sela ili pak odlaze i postaju pravi lopovi. U većim gradovima ima ulica u koje se po bijelom danu ne može ući jer djeca – lopovi ne propuštaju nikoga. Ljubav koju su izgubili kao maleni pokušavaju ukrasti i posjedovati, ali dakako na potpuno kriv način. Treba ih samo voljeti i pomoći im da mogu sami naprijed, a oni su zato zahvalni i znaju to cijeniti. Velika je nevolja i dječja paraliza koja još uvijek hara po svim ovim prostorima i ostavlja doživotne male invalide.
Naše selo Umuozu ima šest tisuća stanovnika od kojih je polovica katolika, a ostali pripadaju raznim i brojnim sektama. Kraj je poljoprivredni i oni koji imaju svoju zemlju obrađuju je. Ostatak stanovništva želi otići u velike gradove i tamo pokušati svoju sreću. U selu onda ostaju stariji i djeca koja moraju obavljati sve teške poslove na polju, donositi drva iz sume, plodove  palmi. Djeca moraju donositi vodu u posudama na glavi i tu prljavu vodu piti jer bez vode ovdje nikako nije moguće. Na kraju, ako im i ostane vremena, mnogi nemaju volje nakon teškog rada po vrućini krenuti u školu. Oni koji ipak krenu onako umorni i gladni često zaspu za vrijeme same nastave. I to samo ako mogu platiti ono što treba u osnovnoj koja je službeno besplatna, a u stvarnosti treba mjesečno platiti i do 25 kuna uz uniformu i knjige
Njihovo je shvaćanje, kultura i način života ono što još uvijek otkrivamo Zemlja je to ljepote i prirodnih bogatstava, ali samo za one koji jesu i ostaju bogati. Ipak svladali smo neke od bitnih običaja koji čine svakodnevni život: pozdrav i način razgovora koji uvijek ima mnogo mudrih izreka, način kupovanja, prirodne zaštite od komaraca i opasnih životinja, ali ne i od zmija kojih imamo jako puno…
Kako smo u seoskoj sredini naš dan počinje jako rano, već u 6.15 je Sveta Misa. Četvrtkom je klanjanje koje počinje u 5.30, no, kako smo udaljeni od crkve 25 minuta hoda, dan nam gotovo uvijek počinje prije 5 ujutro ili ranije. Narod je pobožan i mnogi dođu i na dnevnu Svetu Misu. Pohodi bolesnika i liječenje rana velika je pomoć svima koji nemaju nikoga, a često im odnosimo i hranu jer doista nemaju što jesti. Često donosimo i kuhanu hranu. Djeci, čiji su roditelji umrli ili su ostavljeni, pomažemo u školovanju i pripremamo hranu za njih da nakon nastave mogu pojesti topli obrok.
Ah, trebali biste vidjeti tu sreću i zahvalu za svaki mali dar. Sva djeca koja dođu k nama učiti osnove vjeronauka, čitanja i pisanja dnevno dobiju nešto za pojesti jer ovdje djeca jedu jednom dnevno, i  to oni koji su sretniji pa imaju što. Učimo ih kako si mogu sami pomoći s jednostavnim uzgojem zečeva, puževa, ovaca i malih kozica. Kozice su doslovno male, ali meso im daje važne sastojke za rast i razvoj, a i uštedi se u kupovini mesa.

Najvažnije od svega što se trudimo činiti među ovim siromasima je živjeti Isusovu Radosnu vijest. Ovdje nije toliko potrebno vikanje o Isusu - gotovo sve sekte imaju razglase i već rano ujutro obilaze selo iščitavajući pojedine dijelove Svetoga Pisma - koliko je važno živjeti Isusovu zapovijed ljubavi na konkretan način. Također ih učimo kako pripremiti higijenski zdravu i energetski vrijednu hranu kuhajući s njima, a na kraju oni to sretno pojedu. Higijena je ovdje veliki problem jer vode nema za piće i mnogi piju prljavu vodu iz rijeke što onda dovodi do mnogih teških bolesti tifusa koje su popraćene teškim povraćanjem i proljevom. Pokušaj da im objasnimo i na mjestu samom (u njihovu domu) pokažemo što to znači da se voda prokuha prije nego je piju propao je jer oni nemaju drva ni za osnovno kuhanje jela, a kamoli da bi kuhali vodu. Pomažemo u pripremama za sakramente kako djece tako i odraslih, u prijevozu bolesnika u bolnice, kod teških bolesti, HIV-a ili tuberkuloze. Kada se više ništa ne može učiniti naša tiha prisutnost, bez puno rijeci jednako je važna u patnji i prijelazu u vječnost.
Pokušavamo, dakle, ući u život tog malog siromaha i pomoći mu u hodu za Isusom.  Dan završava jednako tako rano jer nemamo struje, a noć pada točno nakon 12 sati to znači da se smrači oko 18,40 sati. Već u 19 sati je potpuni mrak. Srećom imamo svjećice koje nam pomažu da baš ne nagazimo na zmije kojih ima svuda pa i u kućama. Pomažu nam da možemo pročitati, odgovoriti i zahvaliti za draga pisma koja nam stignu iz domovine.
To je ono što sam živjela prošlih pet godina u Nigeriji, sad odlazim u „susjedstvo“, u Kamerun.
Tamo su nažalost isti uvjeti, iste nevolje i isti mali čovjek – mali brat u Isusu Kristu koji treba našu pomoć. To su djeca kojima bi također trebalo pomoći u školovanju, koja ne idu u školu jer im nema tko platiti. Treba omogućiti tečajeve mladim majkama o prehrani, cijepljenju, higijeni i svim domaćinskim poslovima...

Dobrodošlica i topla riječ kojom sam dočekana od strane župnika i svih vjernika u vašoj župi Svetog Jurja, ravnatelja i svih djelatnika u Osnovnoj školi Hodošan svakako je uljepšalo ovaj moj boravak  u domovini. Sva su djeca obećala moliti za svoje vršnjake u njima dalekim krajevima Afrike. Preporučujemo se u molitve i žrtve svih, posebice vaših bolesnika i staraca u župi.
Dječja spontanost i mnoga pitanja pokazuju da ih patnja drugih ne ostavlja ravnodušne i da žele i mogu pomoći. Mnogi  mališani mogu dobiti šalicu mlijeka, jedan obrok riže, mandioke ili slatkog krumpira zahvaljujući dobroti i pažnji vas mnogih dobrih ljudi iz naše domovine.
Da: “Molite za misije!“ bio je vapaj našeg dobrog Oca Gabrića iz daleke Indije. Ostaje to vapaj svih nas misionara diljem cijelog svijeta do kraja vremena. Pouzdajem se u vaše molitve i  u Božju ljubav koja je dar svima nama i koju nosimo jedni drugima pomažući gdje i koliko možemo. Lijepa molitva blagoslova na Igbo jeziku „Chukwu ngozi I gi!“ bit će sada zamijenjena novim plemenskim jezikom, ali imat će isto značenje i bit će ono što vam mi možemo zaželjeti i moliti: „Bog vas blagoslovio!“

sestra Karmelićanka Josipa Šprajc, misionarka

Preuzeto s www.skola-hodosan.hr